Petar Goić – Pedro (Pražnice 1896. – Zagreb 1995.)

ožu 24, 2014 Komentari isključeni by

Pedro Goić i Ivan Gubijan

Povijest našega kluba obiluje visokom razinom dostignutih rezultata koje su postizali naši vrsni članovi u većini disciplina olimpijskog programa. Mnogi od njih bili su i veoma zanimljive osobe, koje su najveći broj godina i u sportskom i u privatnom životu bile vezane uz naš Dinamo.

Jedan od njih je i Petar Goić, zbog dijela života provedenog u iseljeničkoj koloniji Bračana u dalekom Čileu zvani Pedro. Kao državljanin te južnoameričke zemlje osvojio je, između ostaloga, i naslov prvaka Južne Amerike u bacanju kladiva, svojoj omiljenoj disciplini kojoj je posvetio gotovo cijeli svoj život kao atletičar i trener. Po povratku u tadašnju Jugoslaviju, kao član HAŠK-a osvojio je 9. mjesto na Europskom prvenstvu u Torinu 1934. godine, bacivši kladivo 44.03 metara, a sudjelovao i na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936.

Goić je osvojio i pet naslova prvaka na svojedobno vrlo popularnim i kvalitetnim Balkanskim igrama, a posebno mu je u sjećanju ostao naslov osvojen 1938. godine u Ateni, s tada izvrsnih 47.10 metara bačenih na pomoćnom terenu (gdje se kladivo zbog opasnosti za gledatelje tada najčešće i bacalo). No, zbog novog rekorda BAI, gledatelji su ga kasnije željeli pozdraviti i na legendarnom starom olimpijskom stadionu.

Pedro, ili kako smo ga od milja zvali „šjor Pedro“, je u trenerskoj karijeri stvorio Ivana Gubijana (Bjelovarčanina koji je zbog boljih uvjeta za trening preselio u Beograd), koji je na OI u Londonu 1948. osvojio srebrnu medalju u bacanju kladiva, prvu atletsku medalju

na velikim priredbama za bivšu Jugoslaviju.

Međutim, najveći dio svoga života i atletske karijere Pedro je proveo radeći u AK Dinamo, kao trener i natjecatelj u veteranskoj kategoriji. U tom 40-godišnjem razdoblju svojim je djelovanjem ostao duboko urezan u sjećanje generacijama članova kluba. Možemo reći da je ovdje stvorio školu bacanja kladiva, s najboljim rezultatima 70-ih godina prošloga stoljeća. Proizvod te škole je i Srećko Štiglić, finalist OI u Münchenu 1972., prvak Balkana i 22 puta seniorski prvak Jugoslavije te dugogodišnji rekorder Hrvatske i Jugoslavije. Godinama blizu po rezultatima, ali najčešće u Srećkovoj sjeni, uspješan je bio i Pedrov sin Dražen Goić, rekorder i seniorski reprezentativac, svojedobno jedan od najboljih juniora Europe. Tu su bili i jedan od najvećih talenata za bacanja uopće, Darko Varošanec, juniorski državni rekorder Marijan Petrak i brojni drugi – Diminić, Samovojska, Kiš, Ivanković…

Treba istaknuti da je Štiglićev rekord u bacanju kladiva – 69.20 iz 1971. godine – bio na 95% od svjetskog rekorda, a njegova 22 naslova seniorskog prvaka države jedinstven su slučaj u povijesti naše atletike. Naša bacačka škola i novouređeni tereni za trening bacača nose danas njegovo ime.

Petar Goić nikada nije prekinuo redovito treniranje pa je bio vrstan natjecatelj i u veteranskoj kategoriji, a četiri zlatne medalje koje je na jedno svjetskom prvenstvu, u već poodmakloj dobi, osvojio u sve četiri bacačke discipline bile su inspiracija mlađim generacijama. Pedro je bio i osvajač srebrne svjetske medalje na 100 metara u kategoriji +70.

Na jedno od tih prvenstva koje se održavalo u Skandinaviji, u poodmaklim je godinama (u organizaciji vrijednoga atletskog djelatnika Nikole Turka) putovao odvažno na motoru s poznatim prijeratnim maratoncem Emilom Zemljakom. Kako je taj „sokolaš“ zdravim načinom života, koji je uključivao i redoviti trening, nastavio i u svojim kasnim 80-tim godinama života, liječnik mu je zabranio dizanje utega. No, naš Pedro redovito je kao nadomještaj izmišljao razne prirodnije vježbe, podjednako naporne, i tako sve do svoje 90 i neke.U hladnim zimskim danima mogli ste ga vidjeti kako na našim nekadašnjim bacalištima

radi zgibove na nekoj od grana neposjećenog drveća. Često je bio bez majice, samo u tradicionalnim plavim gaćicama, s podvrnutim pojasom. Inače, bilo je to vrijeme kad smo se presvlačili u plave klupske trenirke, koje su bile u klupskom magazinu, svlačionice pod sjevernom tribinom grijala je uljna peć, a zimi je naš „oružar“ Stjepan Gotal kuhao čaj od šipka u velikom plavom loncu.

Kao izučeni bivši bankarski službenik iz Punta Arenasa, desetljećima je Pedro obavljao dužnost tajnika našega kluba, ističući se izuzetno pažljivim odnosom prema svim izdacima. Tako smo u Osijeku najčešće spavali u hotelu Psunj, koji je financijski bio najpovoljniji, a odzvanjanje svakog punog sata s obližnje katedrale prigušivali smo na njegov prijedlog zabijanjem glave pod jastuk.

Karakteristično za njega bilo je da je, prije bacanja u koš za otpatke, uvijek za razne zabilješke koristio poleđinu već iskorištenih listova papira. Njegovu brižnost najbolje oslikava jedna anegdota s kraja 20. stoljeća, kada je jednog jutra u veljači, mjesecu u kojem se inače predaje završni račun, naš dragi Pedro dojurio do tadašnjeg predsjednika kluba Borisa Stepinca, sav uznemiren „jer završni račun nije odnio u FINU“. A tada je već godinama bio u mirovini!

Taj vrsni atletičar i atletski trener, brižni tajnik i nadasve vrijedan i drag čovjek, zauvijek nas je napustio, uz lijepe riječi tadašnjeg predsjednika Zagrebačkog atletskog saveza i odličnog trkača Joška Murata, jednoga uistinu vrućeg ljetnog dana 1995. godine. Imao je tada 99 godina. Bio je i ostao jedna od najvećih legendi našega Kluba.

 

Dr. Josip Miloš

(Križevci, Sv.Ivan Žabno 1912. – Zagreb 1993.)

 

Jedan od osnivača AK Dinamo i veoma uspješni rukovoditelj stručnoga tima u razdoblju 1945. Do 1969. godine koji je tu zahtjevnu funkciju, posebno složenu u atletskom sportu radi velikog broja različitih disciplina, radio s velikim umijećem, znanjem i ljubavlju, bio je naš istaknuti član dr. Josip Miloš. Sretnu životnu okolnost da se nađe na čelu generacije vrsnih trenera različitih zanimanja i afiniteta znalački je iskoristio i složio tim od izuzetnih stručnjaka Pedra Goića, Nikole Despota, Lea Langa, Nikole Turka…

Predratni član zagrebačke Concordije i reprezentativac u bacanju koplja jedan je od mnogih prvaka Kraljevine Jugoslavije iz tog, uz HAŠK, između dva rata najuspješnijeg hrvatskog kluba, koji su nakon njegovog gašenja pristupili AK Dinamu.

Kao vrsni odvjetnik po profesiji i dugogodišnji član Upravnog odbora znao je u kriznim situacijama i financijski pomoći putovanja u udaljenija mjesta kada su nastupi naših članova dolazili u pitanje. Bio je dio kontinuiteta vrsnih pravnika iz redova dinamovaca koji su imali ugled u Zagrebu, a nesebično su i volonterski desetljećima pomagali našem klubu, poput Augustina Lukačevića, Zdravka Manasteriottija,Tome Cuculića, Joška Murata…

O ‘Doktorovom’ obraćanju tadašnjem vodstvu ASH-a prigodom proglašenja AK Dinamo najuspješnijim klubom i čestim nositeljem Ugrinićevog pokala 70-ih godina, u prostorijama Češke besede na Dolcu, pričalo se s ponosom među Dinamovim članovima. A bile su to godine kada je hrvatska atletika imala najveći broj natjecatelja u svjetskom vrhu što je uspješnosti AK Dinamo davalo dodatni značaj.

Razdoblje ‘Doktorovog’ vođenja stručnog rada u klubu obuhvatilo je poratne uspjehe Jerka Bulića, Franje Krajcara, Zvonka Petranovića, Nikole Despota…, uspjehe sjajne generacije 60-tih – Zvonka Bezjaka, Franje Škrinjara, Đanija Kovača, Joška Murata, Ante Ledića… u vrijeme velikog nadmetanja muške momčadi s beogradskim Partizanom.

U posjet Klubu dolazili su tada eminentna imena iz svijeta atletike (Harold Connoly), a Dinamo je održavao klupske susrete sa Makabijem, Hoechtom… Iz tog vremena upotrebljavana mehanička klupska štoperica koju je prvi koristio dr. Miloš i kojom su izmjereni brojni povijesni rezultati prenosi se tradicionalno među rukovoditeljima struke Dinama.

Kao trener kladivaša, olimpijca Zvonka Bezjaka dovodi do 5. mjesta na Europskom prvenstvu u Stockholmu 1958. i 6. mjesta na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine, a sedamdesetih godina i svog omiljenog Žarka Primoraca (koji se atletikom počeo baviti tek u vojsci) do pobjede na Kupu Bruno Zaulli (današnje momčadsko prvenstvo Europe) i novog državnog rekorda u bacanju koplja. Bilo je to vrijeme dolaska tadašnje svjetske rekorderke na 800 metara Vere Nikolić u naš klub i obnova njezine sjajne karijere. Dr. Miloš 1969. godine predaje rukovođenje strukom sljedećem atletskom velikanu Nikoli Despotu, a pod njegovim vodstvom obnovljeni i za uspjehe pripremljeni Dinamo predvođen Štiglićem, Primorcem, Bezjakom, Pupavcem, Šebaljom…, postiže povijesni uspjeh na Pojedinačnom prvenstvu SFRJ 1971. u nadmetanju s Crvenom zvezdom (osam zlatnih medalja). Uz europski naslova i dva mediteranska zlata Vere Nikolić te pobjedu na Balkanskim igrama Vere i Srećka Štiglića ostat će to jedno od najuspješnijih razdoblja u povijesti kluba.

Kao uvaženi član Uprave stadiona Dinama (u vrijeme uglednog direktora Otta Hofmanna) tri puta tjedno vodio je uobičajeni trening bacača koplja na glavnom terenu Maksimirskog stadiona. Njegov ugled i dobar odnos unutar Uprave stadiona rezultirao je time da su u poluvremenu Dinamovih utakmica organizirane atletske utrke pred velikim brojem gledatelja i uz doznaku dijela prihoda našem Klubu, posebice nakon Verinog dolaska u Dinamo.

Bilo je to vrijeme ne samo po atletiku povoljnih društvenih okolnosti koje su u Zagrebu pred dovele povijesne Balkanske igre i pobjedu naše reprezentacije pred 50.000 gledatelja u tri dana natjecanja! Sve to na stadionu na kojem su uz odlično organizirana velika atletska natjecanja (Atletski kup Europe 1965. i 1981., Univerzijada 1987.) postignuta si tri svjetska rekorda: Jordanka Blagoeva (vis), Nina Otkalenko (800 metara) i Antoaneta Todorova (koplje).

Mislim da je vrijedno spomenuti i veoma rijedak slučaj u sportskoj povijesti i našoj hrvatskoj stvarnosti, da jedan visoko rangirani zagrebački sportski funkcioner u ratnom razdoblju samo nekoliko godina nakon tragičnih ratnih zbivanja postane savezni kapetan ženske atletske reprezentacije Jugoslavije. Uspjelo je to našem ‘Doktoru’, kako smo ga zvali. Njegova plemenitost i humani odnos prema ljudima s kojima je u raznim razdobljima svoga života surađivao, uz dokazanu stručnost, premostili su, eto, i dva izrazito suprotstavljena režima.

Shrvan bolešću (Alsenheimer) pri jednom je od posljednjih posjeta naše delegacije, ležeći u krevetu, do detalja iskomentirao prvi nastup naših seniorki po osamostaljenju, na Kupu prvakinja Europe u Milanu, u jesen 1992. godine.

Do posljednjih dana života bio je uz svoj Dinamo, a tamo negdje gore uz njega je vjerojatno i dalje…

 

Klupske legende

O autoru

Autor još nije upisao dodatne informacije o svom profilu
Komentari su zaključani.